Ah Meraka za Ramazan Dane

Ramazan mjesec ima neku posebnu draz kod svakog muslimana pa tako i Bosnjaka. Pored religioznih drazi osjecaj koji se stvori za ramazan je specifican. Sjetite se samo vrucih samuna u lokalnim pekarama, djece kako na cosku cekaju da se kandilju upale na dzamijama, pa spremajuci se da se iftari sa svojim najdrazima nakon lijepog dnevnog posta; sjetite se samo stola iftara kod majke ili nene kada pripremi pun sto corbe, pite, sutlije, kompota, baklave; pa onda ondako s drustvom ubilaziti gradske dzamije klanjajuci teraviju, pa onda slatkog asikovanja poslije teravije, pa opet rano ustajanje da se zaposti i sve tako po citav mjesec.

Kako dodjoh u Ameriku, taj je osjecaj nestao, postao zaboravlje, ostao samo kao memorija starih dobrih dana. Po neki iftar tu i tamo u mjesecu, teravije bez naroda kojeg znam ili koji govore moj jezik nedaje bas istu draz. To bi mozda tako i ostalo da nebi ljudi koji su vjerovali u stvaranje kluba kakav je Bosnjacka Kulturna Zajednica, i da nam dragi Allah Dz. Sh. ne dovede Aziz Efendiju da nam predvodi Dzemat. Tako da nakon toliko godina danas Bosnjaci u Houstonu mogu opet da se iftare sa svojim ljudima u velikom broju sa velikim brojem domacih peciva i poslastica, da ponovo petkom se skupe za dzumu, da se opet ispune mesdjidi nasim dzematlijama nasim narodom, da se zacuje Fatiha iz usta naseg imama. Polako ali sigurno i Houston medju Bosnjake se zavuce opet taj ramazanski osjecaj za kojim ceznuse.