Na Danasnji Dan je Krunisan Prvi Bosanski Kralj

Na današnji dan 1376 godine, krunisan je Tvrtko I Kotromanić te tako postao Bosanski kralj. Gdje je krunisan Tvrtko? U Visokom! Šta Visočani i ostatak Bosne znaju o tome? Ništa! Sramotno, bezobrazno, nedopustivo je ponašanje onih koji primaju platu od novca poreznih obveznika, a zauzvrat prave kućne promocije i privatne izložbe kojekakvih bezveznih motiva. Krunidbeno i grobno mjesto Tvrtka I Kotromanića je u Visokom. Na tom mjestu je sada ništa, polomljena tabla i jedan iskrivljen putokaz. Donedavno su mještai sadili kupus i paradajz na mjestu gdje je sahranjen Bosanski kralj u čije je vrijeme Bosna bila najveća. Ljiljan pod kojim smo se od agresije borili u ratu je motiv sa Tvrtkovog plašta koji stoji u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a koji je pronađen u Visokom (Mile). Tvrtkove kosti su također tamo, a također su pronađene u Visokom prilikom iskopavanja koje su radili Austrougari početkom prošlog stoljeća.

Današnji dan nekima izgleda nikako nije bitan i bili bi najsretniji da su oni prije njih uspjeli "zatrti" Tvrtka i ono što nam je ostavio. A ostavio nam je neoboriv dokaz srednjovjekovne Bosanske države. Jasno je da se to ne sviđa Zagrebu i Beogradu, ali šta je s nama? Nek je sramota zvanične institucije što su ovom danu dali na značaju kao i današnjim cijenama na pijaci. Tvrtko nije bio ni musliman ni pravoslavac, a ni katolik. Tvrtko je pripadao crkvi Bosanskoj i vjerovatno kao takav nien pogodno roba za dnevno političke smicalice.

Za one koji se smatraju Bosancima, evo nešto o Tvrtku I Kotromaniću, najvećem Bosanskom kralju:

Tvrtko I Kotromanić, bosanski ban od 1353. do 1377, a zatim i prvi bosanski kralj. Bio je unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisave, kćerke sr(ij)emskog kralja katolika Stefana Dragutina i Kataline unuke Bele IV (po njoj je Dragutin postao vladar njenih posjeda), sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića (1353.). Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvobratucedu i posestru Jelisavu = Elisabeta Bosanska. Uskoro je papa prouzrokovao između njih spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Jelisave. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti.
Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića 1373. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. U njegovoj državi bilo je područje ranije države Nemanjića. Na taj način je stekao uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uslove da to učini. Nakon smrti cara Uroša (potkraj 1371.) on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.

Krunisanje Tvrtka izvršeno je 1376. u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni 1373-1377. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U svakom slučaju postavka dijela literature o tome da su oni prešutno priznali Tvrtkovu krunidbu ne može stajati. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.
Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu sudjelovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovice 1389. U tim dokumentima kralj Tvrtko ističe:

Ja sam pobjedio na Kosovu, mi (ja kao glavni organizator i opunomoceni pretstavnik Kraljice Marije, moj Veliki Vojvoda Vlatko Vukovic, moja vojska i nasi saveznici) smo pobjedili na Kosovu.

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje.
U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan(Lilium Bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

(preneseno sa visoko.co.ba Adnan Jasarspahic)